Ivan Lovrenovic
SAMOIZOPCENJE IZ
SVIJETA
RAZUMA
Rusenje Starog mosta
zlocin planetarnog svetogrdja |
Ako hrvatsko ime jos ista znaci, ako
hrvatski ponos doista ima svoju duhovnu i
povijesnu supstancu, onda se pred ljudima
i pred Bogom moze spasiti samo
decidiranim i djelotvornim odricanjem od
barbara, ciji su postupci utoliko gori,
ukoliko se cine u ime hrvatstva i tzv.
nacionalnog interesa. To odricanje mora
biti vjerodostojno, potpuno suprotno od
porazavajuce licemjernog osnivanja tzv.
Odbora za obnovu, koje je popraceno
neukusnim i uvredljivim trijumfalizmom i
egzaltacijom, uz proklamiranje
"uzvisenog cilja" – da se
obnovljeni most pokloni svomu, hrvatskom
narodu.
Svaki prelazak preko Starog mosta u
Mostaru imao je u sebi nesto od cuda: dok
vam pod nogama promice gipka zelena masa
Neretve, osjecate da to sto vas tako
cvrsto i pouzdano drzi u toj svijetloj
nebeskoj praznini nije kamen, vec cista
misao u koju se kamen prometnuo,
stvrdnuvsi se pod rukom graditelja
Hajrudina i njegovih majstora u vitki
bijeli luk. Stojite u vrhu, u kruni
mosta, pod vama zeleno protjecanje vode,
nad vama plava beskonacnost mediteranskog
neba, i svaki djelic tijela vam je
najedanput prozet slatkom strepnjom od
izravnog dodira sa vjecnoscu…
Da, ovaj most bio je sveto mjesto, hram
bezimene, univerzalne religije, s nekim
jednostavnim obredom bez rijeci i bez
gesta. Neposredno iskustvo svetosti. U
njegovoj fantasticnoj pojavi, u
nevjerojatnosti njegova lebdeceg
postojanja, svih 427 godina izgledalo je
kao da ce ovaj cas nestati, jer je
snovidjenje!
Smisao i duh Bosne
Po savrsenom spoju nemogucnosti i cvrste
ostvarenosti ovaj most bio je jedno od
najvecih graditeljskih cuda Europe u 16.
stoljecu. A u Bosni toga vremena bio je
kruna, estetski vrhunac jedne izuzetne
stvaralacke epohe, obiljezene rascvatom
svih oblika orijentalne kulture
zivljenja, arhitekture, urbanizma. Iz
istog vremena je i cuveni monumentalni
most preko Drine u Visegradu, te brojni
manji, ali ne manje smjeli, lijepi i
cvrsti, na drugim rijekama i u drugim
gradovima (Sarajevo, Zepa, Trebinje,
Konjic, Blagaj, Livno…). U tom
stoljecu cvali su bogati i lijepi
gradovi: Sarajevo (usporedjivano s
Damaskom i Bagdadom), Banja Luka, Mostar,
Travnik, Jajce, Livno, Foca…
U njima pak nastaju i drugi raskosni
oblici orijentalnog graditeljstva;
veleljepne dzamije, sahatkule,
karavansaraji, bezistani, obiteljske
kuce. Manje poznato, a neobicno vazno za
povijest ove nesretne zemlje, da se u tim
gradovima trajno njegovala tradicija
knjige, citanja, znanosti; sve do
najnovijih vremena u tim kucama bile su
sacuvane citave stare obiteljske
knjiznice i arhivi, te prelijepi
proizvodi sakralne i profane kaligrafije
na kozi, tekstilu, pergamentu, metalu,
drvetu, kamenu…
Orijentalna civilizacija i islamska
religija jeste u Bosnu dosla kao rezultat
vojnog pokoravanja ove zemlje i njezina
pripajanja Osmanskom Carstvu, cime je
nasilno prekinuta linija razvoja
zapadnjacke srednjovjekovne kraljevine
Bosne. No, to nije posve ukinulo
povijesnu tradiciju ove zemlje jos iz
predosmanskih stoljeca, njezinu kulturnu
i religijsku plurimorfnost. Iako u drugom
planu i skromnijim oblicima, u Bosni i
dalje zivi katolicka (hrvatska) vjerska i
narodna zajednica, sa svojim zapadno-
evropskim oblicima kulture, s turskim
osvajanjima sve se vise siri pravoslavna
(srpska) s bizantskim, a nakon egzodusa
iz Spanjolske i Portugala krajem 15.
stoljeca Zidovi Sefardi donose u bosanske
gradove pitoreskni elemenat
zidovsko-spanjolske kulture i jezika. To
je povijesni i svakodnevni ambijent u
kojemu je, dakle, stvoren mostarski Stari
most. U kojemu je stvoren, i koji je i
sam dalje stvarao i oblikovao.
U slici i u smislu Staroga mosta zbijeni
su smisao i duh cijele Bosne. Sustina
mosta jeste: susret i spajanje,
suprotnost razilazenju i rastavljanju.
Zato je fatum toga mosta i te zemlje
– jedan fatum. Kao i most, ova
zemlja bila je zasnovana na susretanju i
spajanju, a djeljiva samo uz krajnje
nasilje i brutalnost.
Barbarski soj
Od prvog dana rata u BiH Srbi Radovana
Karadzica i Slobodana Milosevica
pokazivali su da to veoma dobro znaju.
Oni su, naime, djavolskom dosljednoscu i
sistematicnoscu stali primjenjivati
nezamislivo nasilje i brutalnost, jednako
u ubijanju stotina tisuca bosanskih
ljudi, kao i u bjesomucnom razaranju svih
svjedocanstava i oblika bosanske kulture
i konvencije. Nijedna dzamija, kao i
nijedna katolicka crkva ili samostan,
koji su se nasli na dometu srpskih topova
ili njihova eksploziva – nisu ostali
citavi.
Zgranuo sam se, recimo, kako je svijet
ostao nijem na cinjenicu da je, prije
nekoliko mjeseci, u Banjoj Luci (dakle u
mirnom "srpskom" gradu!)
naprosto razbijena, dignuta u zrak,
sravnjena sa zemljom dzamija Ferhadija,
takodjer iz 16. stoljeca! Taj je hram
Bozji bio pravi pandan bilo kojoj od
najcuvenijih evropskih gotickih crkava.
Pokusajte, primjera radi, zamisliti
– samo zamisliti! – mogucnost i
prizor da iz cista mira, usred dana, u
prahu i pepelu djavolske eksplozije
nestane kölnska ili mozda, chartreska
katedrala!
Nakon Karadzicevih Srba, to su poceli
pokazivati i oni hercegovacki vandali sto
su pod vodstvom Mate Bobana i pod
samozvanom formom
"Herceg-Bosne", a uz
bezrezervnu podrsku oficijelnoga Zagreba,
politicki uzurpirali, i gotovo
nepopravljivo osramotili ime Bosanskih
Hrvata, a taj drevni bosanski narod
gurnuli u medjusobni pokolj sa
Muslimanima, su-bastinicima zajednicke
zemlje, i izlozili nezamislivu stradanju,
iskorijenjivanju, mrznji i nestanku.
Besmislenim i ruznim rusenjem Staroga
mosta (kao i besprimjernim kinjenjem
ljudi u "istocnom" Mostaru)
pokazali su da pripadaju istom barbarskom
soju kao i oni sto su spalili sarajevsku
Vijecnicu (narodnu i sveucilisnu
biblioteku!), srusili Ferhadiju u Banjoj
Luci, unistili "mali Louvre"
– franjevacki samostan na Plehanu, a
prije toga bombardirali Dubrovnik,
Sibenik… Zato je dosta degutantno
kada se danas, nakon rusenja Mostara, s
hrvatske strane cuju iste one bijedne
ograde koje su se sa srpske strane cule
kada je stradavao Dubrovnik: "nisu
nam dostupne informacije…"
Odricanje bez licemjerja
Ako hrvatsko ime jos ista znaci, ako
hrvatski ponos ima svoju duhovnu i
povijesnu supstancu, onda se pred ljudima
i pred Bogom moze spasiti jedino
decidiranim i djelotvornim odricanjem od
ovih barbara, ciji su postupci utoliko
gori, ukoliko se cine u ime hrvatstva i
tzv. nacionalnog interesa. Znam samo da
to odricanje mora biti vjerodostojno,
dakle potpuno suprotno od porazavajuce
licemjernog upravo grotesknog osnivanja
tzv. Odbora za obnovu, te njegova javnog
predstavljanja, koje je popraceno nekim
neobjasnjivim a do neba neukusnim i
uvredljivim trijumfalizmom i
egzaltacijom, uz proklamiranje
"uzvisenog cilja" – da se
obnovljeni most pokloni svomu, hrvatskom
narodu.
Jest, mnogi su vec i medju Muslimanima
podlegli tomu uzasnome nagonu destrukcije
vlastite zemlje; svjedoci o tomu ubojstvo
dvaju franjevaca u njihovom starom
samostanu u Fojnici. Onaj tko ubija
bosanskog fratra, kao da hoce ubiti i
samu ideju Bosne! No, nije li upravo
stoga posljednji cas za pitanje: sto je,
i kojim slijedom paklene spirale
dogadjaja, moglo dovesti do toga? I nije
li to dokazom da se Bosna, osim
djavolskom voljom, dijeliti nije smjela?
Samo najveca, samo najrjedja, samo cistim
duhom stvaranja taknuta djela ljudskih
ruku postaju djelom planetarne riznice.
Stari most u Mostaru bio je to. Bio je
jedno od tako malobrojnih mjesta
univerzalne ljepote i univerzalne
svetosti. Tko ga je srusio, sam je sebe
izopcio iz svijeta razuma i kulture,
pocinio je zlocin planetarnog
sakrilegija: Svijet bez Starog
mosta u Mostaru nije potpun Svijet.
Vjesnik,
29.XI 1993. |
|
